Uvodnik urednika Yogacharye Slavka Kuljanca za rubriku "Joga i kršćanstvo"
Iako smo u 21. stoljeću, kad su prava čovjeka veća nego ikada, progovarati o religijskim temama i pojavama vezanim uz život Crkve, nije ništa lakše nego prije, osobito kad nastane situacija da se i nakon tolerantnog povlačenja pred neistinom i susprezanja zbog "mira u kući", opetovano stanje pogoršava, u ovom slučaju djelovanjem od strane Katoličke crkve, treba se napokon prihvatiti one narodske i reći "Bobu bob a popu pop".
U našem društvu otvorenih razgovora o najdubljim pitanjima vjere gotovo nema, osim kroz zakonom propisane vjerske emisije i tada su rezervirani za crkvene djelatnike, svećenike a za ostale zainteresirane sudionike oni trebaju i dalje ostati tabu.
Želim ukazati da je rana kršćanska crkva gotovo od početka imala jedan institut kojim je svaki vjernik drugome po svojoj savjesti i u svjetlu svoje vjere imao dužnost upućivanja takozvane bratske opomene, ne kao sankciju, već kao poziv da netko promjeni u svom djelovanju ono što je loše, jer ne sudi se čovjeku već lošem djelu. Toga danas više nema, bar ne na način kao tada, ponajviše jer to kleru nije u interesu.
Upravo zato što takav institut Crkva stvarno ne njeguje od trećeg stoljeća, nije uvažila ni kritike najvećeg europskog pokreta katolika u Njemačkoj proteklih desetljeća "Mi smo Crkva", a tražili su samo neke minorne reforme. Do sada nisu ništa postigli, osim što su se izgubivši vjeru u Katoličku crkvu, a ne i Boga, počeli masovno ispisivati iz nje i tako joj uskratili davanje crkvenog poreza.
Vrlo je čudno da ono što je moguće u Njemačkoj nije moguće u Hrvatskoj, iako je Katolička crkva jedinstvena i važe isti crkveni zakoni Svete Stolice. Prema pisanju našeg tiska i priznanju Katoličke crkve u Hrvatskoj ona svojim vjernicima neće omogućiti ispis. Bit će zanimljivo što će odlučiti Ustavni sud jer su već najavljene tužbe za povredu ljudskih prava o slobodi vlastitog (osobnog) izbora vjeroispovijesti. Ako Ustavni sud ne stane u zaštitu prava svojih državljana iduća stepenica svakom nezadovoljnom građaninu je Europski sud u za zaštitu prava čovjeka u Strasbourgu.
Za razliku od njemačkih katolika, ja kao ovdašnji katolik, iako sam želio dočekati suvremenu Crkvu, tome se više ne nadam, jer znam da je za tu preobrazbu nesposobna. Nakon što sam tijekom 20 godina uspješno okončao poduhvat istraživanja i obnove izvorne joge u Indiji, postavio sam sebi jedan novi zadatak i pravičan cilj - da pred javnošću ne samo Hrvatske već i svijeta nakon 30 godina javnog djelovanja kao učitelj i stručnjak s akademskom izobrazbom u jogi i 42 godine prakticiranja i izučavanja joge, argumentirano odgovorim i dokažem Katoličkoj crkvi da nepošteno nastupa prvenstveno prema svojim vjernicima zadnjih tridesetak godina, koliko ustrajno ocrnjuje jogu kao pogibelj za njihove duše i opasnost za gubitak vjere. Nemoguće je ne primjetiti da samo Katolička crkva ima ovakvo određenje prema joga znanosti, kao i da se pravoslavne, protestantske i ine reformističke crkve nisu negativno odredile prema jogi, niti tražile od svojih vjernika da ju ne prakticiraju.
Odlučio sam javno pozvati preko 15.000 mojih učenika joge da na "Facebooku" ili putem ankete na portalu www.8mayas.hr izraze da li su imali ikakvu štetu za svoj vjerski život, od kad su od mene naučili prakticirati jogu. Toliki ljudi sigurno imaju što reći o utemeljenosti obznanjenog animoziteta i anateme Katoličke crkve prema joga znanosti. Drugi problem je što Crkva svojim stavovima i zahtjevima prema vjernicima svoje zablude projicira na njih, uskraćujući im zapravo najdjelotvorniji način da steknu i očuvaju izvanredno zdravlje i na danas najuspješniji način produže životni vijek, bez današnjih staračkih bolesti.
Kako Crkva može ikome braniti da odlučuje o svome zdravlju i kvalitetnom životu. Ako je protiv toga onda je ona blizu svog stajališta iz mračnog srednjeg vijeka kad se bijedno živjelo do 30. ili 35. godine, i propovijedala da nije neki problem što je bijedan život ljudi na zemlji postao "dolina suza", jer se time nakon čišćenja duše patnjom ide u boljem stanju pred Boga. Ovo uredovanje s jogom po besmislenosti je usporedivo sa zabranom Katoličke crkve iz kasnog srednjeg vijeka, a kojom puk nije smio posjedovati ni rabiti ogledalo. Svećenici, plemstvo i vladari su u toj 'blagodati' mogli uživati do mile volje bez ove zabrane Crkve. Tek je nastup doba renesanse "otpuhao" vjersku uredbu u ropotarnicu.
Ishod ovog sučeljavanja istine o jogi i utvara Katoličke crkve o jogi, biti će identičan kao i uvijek u povijesti kada je Crkva udarila na znanost svojim "istinama"- njezinim porazom uz daljnje srozavanje svoje vjerodostojnosti i autoriteta po pitanjima svjetovnog života, a posljedično i vjerskog, jer više nije srednji vijek kad se moglo raditi što god se htjelo bez polaganja računa ikome. Danas svaki javni rad uspijeva samo ako je odgovoran spram ljudi i njihovih potreba.
Svima onima koji će mene olako početi osuđivati što se odlučujem ući u polemiku s Crkvom, nakon njezinih višedesetljetnih obmana o joga znanosti, preporučujem da ne zanemare pravo slobode govora, kao i to da nijedan čovjek ne može imati monopol na Crkvu, a niti na Boga. Dobro je imati na umu i da je čovjek uvijek potpuno sam pred Bogom i da između njih nema posrednika.
Na ovoj stranici ću objaviti bitne dijelove iz moje još neobjavljene knjige "Kršćanstvo i joga", prvenstveno o pogrešnim i teološki neutemeljenim argumentima na kojima Vatikan (Katolička crkva) provodi besmislenu osudu joge. To je za današnje dosege poimanja osobnih prava čovjeka, neprihvatljivo nasilje nad vjernicima kojima se ukazuje da ako prakticiraju jogu dovode svoju dušu u pogibelj, te da im to uništava vjeru. Pitanje je samo jesu li nadležni pastiri odlučili da se šteta čini za vječnost? Ovdje bode oči kako se ništa ne prepušta vjerniku, čak ni onaj minimum poštivanja osobe - odlučite po svojoj savjesti.
U ovom djelu rasvjetljavam stvarne razloge ovog protiv kulturološkog i anticivilizacijskog djelovanja Katoličke crkve prema neospornoj svjetskoj baštini, s posebnim osvrtom na doprinose hrvatske Katoličke crkve u obmanama i zabludama o joga znanosti. Ova studija biti će objavljena kao knjiga pod naslovom: "Kršćanstvo i joga - Obmane i zablude Katoličke crkve o joga znanosti", a koja će se prvo tiskati na engleskom jeziku u Indiji zajedno s mojom drugom knjigom "Antropostaza joga - Povratak u budućnost svijeta nakon dva milenija".
Namjerno do sada nisam htio učiniti osvrt na knjigu koja je tiskana 2004. godine, da se napravi vremenska distanca. Riječ je o knjizi "Joga i kršćanstvo", a izdala ju je hrvatska Crkva, po izdavaču katoličke vjerske literature "Verbum", Split, i autoru fra Josipu Blaževiću, koji je njezin redovnik, odnosno djelatnik , a koja je nastala tijekom godina dok je autor boravio u Vatikanu i primjer je jednog od niza notornih pamflet izdanja tiskanih u ovom desetljeću u svijetu pod naputkom i redakturom vatikanske Kongregacije za nauk vjere, dok je njome rukovodio kardinal Joseph Ratzinger, a sadašnji Papa Benedikt XVI.
Cijeli svijet pa i Crkva znali su da je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO), na svom posebno održanom zasjedanju posvećenom promociji sistema tradicionalnih medicina i to kineske akupunkture, arapske unani medicine, te indijske ajurvedske medicine i joge u Ženevi 1997. godine iste službeno priznala i otvorila put njihove primjene, te pozvala sve nacionalne zdravstvene organizacije da ih što prije inkorporiraju u svoje zdravstvene službe.
Četiri godine nakon SZO, točnije 1981. godine i Katolička crkva kroz svoje nadležno tijelo Kongregaciju za nauk vjere, kojoj je na čelu bio hrvatski kardinal Šeper u zadnjoj godini svoje službe, objavljenim dokumentom utvrđuje da je joga kao drevna disciplina i znanost prihvatljiva za katoličke vjernike, uz uvjet da ju provode - podučavaju obrazovani, stručni učitelji. Kako Crkva koja sebe naziva postojanim čuvarom istine misli očuvati svoj autoritet, ako u istom desetljeću do 1990. godine potpuno promijeni svoje stajalište, po kome je joga pogubna za njezino vjerničko stado, što je u kasnijim priopćenjima samo eskaliralo? Ovakvo lutanje Crkve je zapravo prava vratolomija, ako se ima na umu da ona uvijek ističe kako se u vjerskim pitanjima rukovodi isključivo Svetim pismom, djelima Božjeg spasenja, nadahnućem božanskom mudrosti i slično. Očito je da je nasljednik u Kongregaciji za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger (Papa Benedikt XVI) učinio spomenuti zaokret. Sadašnja i buduća nevolja Crkve uz neke druge probleme, jeste da je izgubila kompas za orijentaciju u današnjem svijetu, te da je nizom kontroverznih stajališta iskazala svoju nepredvidljivost, koja ima analogiju samo u prevrtljivosti političkih stranaka, kojima je svojstvena promjena stajališta preko noći.
Proučavanju povijesti osobito one od Crkve zatajenog i(ili) "zagubljenog" života najranije takozvane proto crkve kao i vremena do Prvog carigradskog sabora posvetio sam mnogo vremena, jer me na to obvezivala moja potreba u potrazi za istinom i kao vjernika. Ono što su drugi otkrili na istim istraživanjima bila su za mene prolomi otkrivenja. Većina najboljih istraživanja došla su od teologa i vjernika, koji su imali pobude slične mojima, a u pravilu zbog toga su od Crkve bili kritizirani i onemogućavani. I na tom planu se potvrđuje da je istina najveća spasiteljica, pa makar dolazila i tek kao nepobitna povijesna istina sa tisućljećima zakašnjenja.
Srećom danas postoji jako puno izvrsnih istraživanja i literature o najzanimljivijoj epohi Crkve, kad se ona svim silama nastojala nametnuti svijetu kao njegova bogomdana predvodnica, koja u ime Boga na zemlji stvara "Kraljevstvo nebesko". Sada je ta povijest dovoljno dobro rasvijetljena da se nepobitno zna kakvu je cijenu platila Europa nevinim ljudskim životima u vjerskim progonima i ratovima, te u svom društvenom nazadovanju.
Nikome danas nije najveći problem takva prošlost Crkve, jer se ona ne može promijeniti, već nespremnost klera da bude na razini civilizacijskih dosega današnjice. Naša svakodnevica obiluje nebrojenim primjerima koji to potkrepljuju. Osim toga društveni analitičari i sociolozi ukazuju da Crkva uopće ne govori razumljivim jezikom današnjice.
